Virus Istorije, za koji se verovalo da je davno iskorenjen i suzbijen, već skoro nepostojeći, bez prepreka se širio u gomilama građana. Beograd, 20. januara 2017. U stražnjoj sobi radio je televizor pojačan do kraja. Po zagušenoj Tverskoj ulici ispod kremaljskih kula, koje su se uzdizale kao novogodišnje jelke sporo je išla gomila. Njeno teško kretanje kao da je mlelo belogardejce u sabijenim kapama i crvenoarmejce u „bogatirkama” nad glavama, kao jedra u smrtonosnu buru, ukoso su se podizala, i naginjala se, i padala crvena, crna, trobojna znamenja i transparenti. Na spomeniku Juriju Dolgorukovu, koji sedi na konju, ispred slepog metalnog kneza, sedeo je, kao dete uzeto na sedlo, gradonačelnik prestonice, sa ćelom kao u oduvanog maslačka, s rukama punim nekakvih proglasa koje sa opasne visine, što je pretila padom, nije smeo da baci. U sporednoj uličici tinejdžeri, sa sovjetskim sivim buđonovkama iz obdaništa, u kožnim jaknama s pancirom od crvenih sovjetskih značaka, iz zaleta su udarali i prevrtali strane automobile. Nekakav pognuti monah s tankim vlasima koje kao da je vetar oduvao išao je dižući koščate ruke na kljunasti mitraljez koji je virio iz džipa. Na Lubjanki je ponovo podignuti spomenik Đeržinskom nadgledao miting više hiljada ljudi koji je, gledajući odozgo, delovao zagonetno, kao tamni godovi hiljadugodišnjeg drveta. U Dumi je diktator Karenjin, koji se kao pijan plota uhvatio za tribinu s grbom, kvakao u mikrofon uspaljene reči, ali usredsređeni muškarci koji